Zastupnik Kajtazi prisustovao Okruglom stolu o nasilju i seksualnom uznemiravanju u sportu

Zastupnik Kajtazi prisustovao Okruglom stolu o nasilju i seksualnom uznemiravanju u sportu – Veljko Kajtazi

Zastupnik Kajtazi održao sastanak s predstavnicima udruga i vijeća nacionalnih manjina koje predstavlja u Hrvatskom saboru
28. siječnja 2019.
Zastupnik Kajtazi na sastanku s gradonačelnikom Belog Manastira, g. T. Robom
30. siječnja 2019.

29. siječanj 2019. godine

Okrugli stol o nasilju i seksualnom uznemiravanju u sportu: Štititi žrtvu, licencirati trenere…

Zagreb – Prevencija, stvaranje okružja u kojem je bezopasno govoriti o nasilju i uznemiravanju, anonimnost i zaštita žrtve, licenciranje trenera nužni su u borbi protiv nasilničkog ponašanja i seksualnog uznemiravanja u sportu, istaknuto je u utorak na okruglom stolu kojeg su na tu temu organizirale pravobraniteljice za ravnopravnost spolova i za djecu, saborski Odbor za ravnopravnost spolova i zastupnik Veljko Kajtazi.

Seksualno uznemiravanje u sportu ima teške, ponekad i nepremostive posljedice za sportaša, uključuje trajne ožiljke na njegovo fizičko i psihičko zdravlje, upozorava Kajtazi, pa nabraja lošije sportske rezultate, depresiju, zlouporabu droga, samoozlijeđivanje.

Iznimno važnim označava educiranje sportaša, posebno djece o (ne)primjerenom ponašanju u sportu, transparentno zapošljavanje trenera, rigoroznije kriterije za stjecanje trenerske licence, obvezno predočenje potvrde o nekažnjavanju, što do sada nije bio slučaj.

Zaštitu žrtava bolje koordinirati

Kajtazi, kao i drugi sudionici okruglog stola, naglašavaju kako se zaštita žrtava seksualnog uznemiravanja mora bolje koordinirati.

Sramotno je da se žrtve, nakon proživljene traume, medijski eksponiraju i dodatno uznemiruju, subjekt rasprave moraju biti počinitelji i nasilnici, poručuje saborski zastupnik.

Problematično je što se iskaz koji žrtva dade u policiji, u kaznenom postupku ne koristi kao dokaz, ističe Anita Matijević iz MUP-a koja navodi da je “tamna brojka” u području seksualnog uznemiravanja u sportu velika. “Ono što policija formalno zna su sporadični slučajevi, nekoliko desetaka slučajeva u posljednih pet do 10 godina”, kaže.

Sudionici okruglog stola naglašavaju kako se žrtve nasilničkog ponašanja i seksualnog uznemiravanja rijetko odlučuju prijaviti fizičko ili psihičko nasilje kojem su izložene, a razlozi su brojni.

Strah žrtve da joj se neće vjerovati

To je povezano s ulogom koju trener ima u odnosu na žrtvu i njen strah od osude, statusa u klubu, od gubitka karijere, strah da joj se neće vjerovati, da će se više vjerovati treneru koji ima jači “rejting” od primjerice 12- godišnje sportašice, odnosno sportaša, naglašava Matijević.

Na nelagodu koja prati žrtvu kad prijavljuje nasilje ili uznemiravanje, upozorava i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić. Specifično za svako prijavljivanje je jaka nelegoda, strah žrtve da joj nitko neće vjerovati, da će je drugi suigrači osuđivati, kaže Ljubičić.

“Strah, sram i krivnja paralizirajući su osjećaji, mlađa djeca čak i ne mogu prepoznati nasilje, dok tinejdžeri mogu početi vjerovati kako su u vezi sa zlostavljačem”, upozorava Marija Crnković iz Središnjeg državnog ureda za sport te dodaje kako su ljubav prema sportu, pritisak kolega, tabui oko seksualnosti i divljenje prema treneru, “zamke koje ušutkavaju djecu”.

Jedna od tri žrtve nikada neće priznati zlostavljanje

Istraživanja pokazuju da jedna od tri žrtve nasilja nikad nikome neće reći da je zlostavljana, statistike pokazuju kako je prosječno jedno od petero djece imalo doticaj sa seksualnim nasiljem, te da se u 80 posto slučajeva radi o osobi iz uskog kruga povjerenja, kaže Crnković.

Pravobraniteljica Ljubičić prenosi pak podatak prema kojemu je samo u 2002. u svijetu utvrđeno 150 milijuna djevojčica i 73 milijuna dječaka koji su doživjeli seksualno nasilje, uključujući i fizički dodir.

I dok Crnković najavljuje da će se njen Ured uključiti u kampanju Vijeća Europe kojoj je cilj prepoznavanje i zaustavljanje seksualnog nasilja nad djecom u sportu, Lidija Bojić Čačić iz Hrvatskog rukometnog saveza navela je niz konkretnih stvari koje Savez na tom polju već radi.

Trenere licenciramo od 1994., u ženskim reprezentacijama fizioterapeuti su žene, minimalno jedna žena je trenerica, nema individualnih sastanaka trener-igračica, nema sastanaka po sobama, trener ne ulazi u svlačionicu bez dozvole igračica, nabrojala je.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *